Znate li da se na prvu nisam zaljubila u Pariz?
Eh, da.
Prvi put sam ga posjetila jednog decembra. Bio je leden, kišovit, duvao je leden vjetar, ja sam fasovala upalu pluća… mada, kada sada malo bolje razmislim-možda i nije bilo do vremena, već do nekog mog nemirnog osjećaja koji mi nije davao da budem tu u trenutku.
I tako, ljubav se desila tek pri drugoj ili čak trećoj posjeti. (Ovo me podsjeti na to i da tako može biti u odnosu sa nekom osobom, ne dižite ruke prerano..) Bila sam mu toliko puta, kao da me je posao vraćao stalno njemu, sve dok nekako nisam poželjela da bude zaista moj. I ja njegova. Makar na tren.
A sada me evo u nekom malom ali slatkom periodu (neću otkriti do kada da nam ne pokvarim ovo romantizovanje trenutka haha) kako živim u njemu. Tako je. Rentam stan koji liči na one koje sam nekad spašavala u albume na Pinterestu, nosim komade svog modnog brenda po ulicama najmodnijeg grada na svijetu, imam svoje ulice i prečice do stana, par starijih komšija sa kojima se uredno pozdravljam sa par francuskih riječi koje (nadam se da) pravilno izgovaram, i razdvajanjem smeća u čak 5 različitih varijanti (a da to i ima smisla na kraju). Pa da proslavim ovu šašavu odluku koja dođe poput one „once in a lifetime“, željela bih napisati par stvari koje ću zapamtiti i počesto nanovo u razgovorima opisivati, a iz „života u Parizu“:
Umijeće uživanja u životu
Parižani to zaista umiju. Ne kažem ovo zbog svih onih instagram videa koji kolaju-ne zaista-ovdje je toliko nekih praznika tokom kojih oni zatvore svoje radnje/lokale i spoje te dane sa vikendima, da je to nešto prosto nevjerovatno J onda ćete ih random nekog utorka vidjeti oko 14h na nekoj od terasa kako puše cigar i ispijaju svoju čašu (ili flašu) Chablisa. Oni su jednostavno doktorirali životno uživanje. I to ono hedonističko.
Ovdje je stvar da ne moraš da živiš od vikenda do vikenda da bi to osjetio.
U Parizu to možeš svakog dana. Tokom ručka u obližnjem parku – i Bože sveti kakvi su samo njima parkovi – posle posla sa prijateljima nonšalantno stavši na ulaz u neki brasserie bez da te dotiče što je ulaz, i što ima prolaznika, i turista i svega, neometano uživaš u toj čaši nečega i čavrljanju sa prijateljima…ili spontano organizovanom pravom pikniku na obali Sene. Ako ništa, barem pekara imaju na svakom ćošku, a one kao da umilno šapuću-kupi onu piknik korpu (nije da je ne gledam već sedmicama), dekicu, vino, masline, sireva makar 6, jagode, baget, kroasan…
Nema pravila, i to je ljepota pariškog života. Čaša šampanjca u 10 ujutru, cigareta umjesto doručka, spontani rent vozila i bjeg u neki dvorac nadomak pariza na par dana.
U tom smislu, Pariz te vrlo živo i doslovno tjera da budeš prisutan, tu, i tijelom i mislima. Ne ide da nije tako kada ti uživa i nepce i oko – ljepota je gdje god da pogledaš.
U Parizu su godine zaista samo broj
Često sam (nazad na Balkanu) okružena ljudima koji stalno pričaju o godinama i nekakvim limitima. Stvarno nam je to veliki limit… Koliko ti je godina, koliko je njoj godina, što u tim godinama, je li joj preranom je li joj prekasno, određene godine za karijeru, za partnera, za dijete, za brak, i ako se iole negdje nisi uklopio po nekom parametru koji niko od nas ne zna ni što je tu, ni što je postao i naš, ni ko ga nametnu – mi vagamo i stavljamo u koševe „uspjeha“ „neuspjeha“ „valja“ „ne valja“. I znam, koliko god da se toga užasavamo, ili izbjegavamo, okolina te tjera u tu jednu mašinu sa kojom se ili boriš (a borba je s vjetrenjačama)-ili joj se eventualno prepustiš ( a onda te melje).
Sjedim danas u jednom od svojih omiljenih lokala za people watching, i to Parižana u najboljim godinama, rekla bih zlatnim. Ruke su joj pune pjegica što mi govori o njenom životnom iskustvu, pod nogama joj je pas koji ima maramu-koju je namjerno uparila sa svojom, preko puta nje prijateljica koja ima najljepše vintage gucci potpetice koje sam vidjela-kikoću se i uživaju. Odmah do njih je gospodin u odijelu sa ljubičastom maramicom na sakou, čita novine. Pored su dvije djevojke koje se slikaju, vidno oduševljene gledaju one dvije s početka opisa terase lokala. Svi pripadaju tu, i zbog svih pomišljaš -kako je svaki tajming dobar tajming za biti živ i slaviti lijepo i pozitivno, i razmišljanje i odnos prema sebi i drugome.
Ljepota eye kontakta uz osmijeh
U Pariz sam bila dovoljno puta da znam kakav ih glas prati počevši od konobara do parižana kojima je turista preko glave. Ali onda sam probala jedan eksperiment: pokušala sam da na svom licu imam najprirodniji radoznali pogled i otvorenost prema svemu što mi prilazi, bez grča, iznerviranosti, spremnosti da ako me neko ne ispoštuje u nečemu-odvratim istom žustrinom – i odjednom – cijela energija oko tebe se preokrene. Poput neke iskre, ljudi se podudare sa tvojom energijom i obasja im se lice nekim razumijevanjem, većim osmijehom, ili bar pokušajem da s otople. Ovaj me mini eksperiment ponukao da prestanem biti „ohola“ u svom nastupu u toliko puno situacija. Da omekšam i time sebe zadržim u što boljem raspoloženju što je duže moguće. Jer planem na sitnice, a ne želim više biti ta osoba.
U Parizu ti ne treba specijalna prilika da se dotjeraš
Doslovno. Sada sjedim u parku već treći sat i samo posmatram. Od opuštenih kombinacija do onih kao sa modnih pista – i znate šta – svi kao da jednostavno pripadaju ovdje. Bilo na šljunku parka ili cestama kod Place Vendome, ovaj grad prihvata svaku estetiku, sve dok je ona autentična toj osobi. Pa čak i pokušaje. Jer možda se u Parizu i trudi više biti tres chic.
U Parizu se jednostavno osjećaš lijepom. I sva ta čipka, svila, kašmir marame, džemperi, lijepi asesoari…ah
Prestaneš juriti, dan počneš u parku
Neko me je pitao neku noć – šta bih iz Pariza kao grada ponijela u Sarajevo – sada mogu reći: parkove! I ne samo parkove, nego kulturu odlazaka u park koji je parižanima njihov lični džardin-i nema oni nekome da dozvole da ih se posmatra ko ludake što svoj džardin koriste kao svoj. Uzmeš jednu od tih legendarnih stolica, pomjeriš gdje želiš i zavališ se kao što bi u svojoj bašti. Pa čak i legneš negdje na travi, po prostrtoj dekici. Baciš šetnju sa telefonom u džepu dok ti krispi jutro peče obraze..piješ kafu i jedeš vruć kroasan za koji te briga što se i gdje se mrvi…čitaš ili pišeš poneki red u knjizi… razmišljaš o nekome ili samom sebi, slušaš ptice (jeste li primijetili kako je cvrkut ptica glasniji onog trenutka kada stane kiša- tek sam to primijetila ovdje)… u Parizu se uvijek nanovo podsjetiš da prestaneš juriti, i to na trenutak zaista uspiješ. Lijepo je i oslobađajuće.
Eto ga za sada ova oda Parizu, nastaviću je..
Čitamo se ubrzo,
Bisou bisou
